vrlo plastično stanje. plastično i naizgled prohodno.

eto tako se osjećam. glavom probijajući zidove, katkad mahnitanjem nezrelih želja

osjećajuć svijet kao platformu boljih ljudi kojima nisam dorasla.

i pritom ne koristim lažnu skromnost ili lažnu, prentegnutu patetiku. samo uranjam u neke vode...

do sad se pokazala pregustom da bih u njoj izdržala. svi se smiješe ljepše, govore razgovijetnije, hodaju sigurnije

prema nekom cilju...da- uvijek prema tako čistom cilju čistim rukama

a ja? moji su ciljevi vezani za neki odsanjani ili možda i urušeni svijet

moje srce u noći se trza i plitko izmjenim pokoji udisaj gore iznad grudi tek s toliko snage da već refleksno zaustavi suzu...kao da je važno- jedna više ili manje

jutra su sunčana, razigrana i nasmijana- srećom, još ima utopije da ih hrani

popodneva su teška, troma... stvarna i tupom boli ne znam kako podnošljiva

a noći... noći su ispunjene strahom...kao da stružem licem o puknuća svog srca u tankoj haljinici od stakla

abortirana budućnost ili prokockana prošlost- ne znam što katkad zareže više

ipak, zalomi se pokoja zvijezda da izlije svoju toplu prašinu po mojim ramenima i tada se smiješim...  

osjećam da moram pognuti glavu i vratiti se ponešto unazad... mnogo

što će osvanuti na kraju koraka, ne znam?

ipak...nada umire posljednja... a vjera nikada ;)

it's good to be back