Jučer sam se opet uhvatila tipkovnice, no pomislih kako ne bi bilo u redu opet se okomiti na ponedjeljak. Ali već u jutarnjim satima, dođe i utorak pod nož. Utorak je apsolutno dan bez pravila u tjednu bez pravila. Načini na koji ga započinjem su apsolutno perverzni. Prije svega, samo negdje neka savjest opominje na postojanje studentskih obveza…a sve ostalo su slobodna strujanja misli u nebo iznad i kreveta i gomile papira i zgrada nasuprot moje…tapkaju po vrhovima grana do najtanjih vršnih… a onda polete Pokreću se note narodnjaka, novokomponovane glazbe…ili kako se već zove. A uvijek sam se branila da ja to ne slušam sebi za dušu, već ja to onako samo radi zabave. Ups, malo sam se okliznula ? očito se tu stvorila neka posebna ljubav, gotovo podzemne, ilegalne naravi…al što da joj radim. Nered koji bi trebalo pospremiti, cigarete koje bi trebalo ugasiti, peljare isprazniti, istraživanja koja bi trebalo provoditi…sve staje. Tako bi trebao po definiciji izgledati vikend, a ne utorak. Ali eto, bit će da sam se malo pogubila u danima. Od jučer nosim samo jednu misao u glavi Važno je ostati na nogama. Moje jesu malo umorne…i nestabilne s koljenima sumnjive otpornosti…ali sada mi je samo to bitno. i kad počnu kataklizmički rituali unutar tijela koji ako bi se opisivali slikom, tada bi to zasigurno izgledalo kao rušenje WTC-a. i kada krenu osmijesi razvlačiti se po usnama i kada počnu sustizati slike o vlastitoj veličini, ili one protkane stanjem samoprezira- čak i onda. Ostati na nogama, u svom tijelu, svojoj glavi i nositi na način da se makar izgura dan. Godina se privodi kraju. Nisam nikad bila nešto od retrospektivi pa vjerojatno neću postati ni sad. A čak i da pokušam, to mi ne bi pošlo za rukom jer od tolikog vrzmanja po bijelom svijetu, teško je pohvatati liniju življenja. No dobro, o njoj će se pričati…ili neće. Ali to za neke kasnije dane. U onome što dolazi vidim događaje kroz koje bi trebalo po svim uzusima kvalitetnog življenja proći… ali i one kroz koje bih voljela. Vratiti se opet u plavu svilu s dukatima na primjer. Ili tu i tamo u bazensku vodu da se tijelo vrati na svoje. Drugih velikih želja nemam…zapravo, učim se odmaknuti ih od sebe koliko je moguće jer one su uvijek veće od mene i ne bih se voljela naći (opet) pod njihovom petom… osobito od onih u koje su uključeni drugi ljudi. Što se njih tiče, putujemo zajedno. Pratim im korak, ako uspijem. Dolaze blagdani. Koliko mi znače, nisam nikad voljela javno govoriti. Nekako sam to nosila u sebi i nisam smatrala da se treba navoditi u životopisu ? Ipak, pomalo ih se pribojavam. Jer ne znam opet točno ni gdje ću biti, čak ni da ih osjećam u slatkom iščekivanju. Osjećam da me čeka samoća ovih posljednjih dana. Odavde će vjerojatno svi otići, vlakovi u kojima bih trebala biti će vjerojatno otutovati prije nego uopće nogom kročim na perone. Možda ću se tješiti time kako bi u to vrijeme valjalo biti produktivan, ali što će ostati od svega? Ne bih voljela sad čak ni razmišljati. Za sad neka svira nešto narodno… a jebiga, samo se ponašam prirodno ? Kissy kiss p.s. ova pjesma koja svira nije trebala biti danas na repertoaru, ali kako sam ju našla??? Čista sudbina ? ipak, da ne ostanete zakinuti za Seku Aleksić, evo i nje ?