jučer sam padala suviše nisko sve dok u jednom trenutku, samo kat ispod, se opet nije odigravala poznata obiteljska drama

nisam znala što učiniti, bespomoćno sam gledala kako namještaj leti, sve se ruši u teškom osjećaju slabosti i nepravde

i u cijeloj priči, i ja sam bila ruševina. tada sam sebi rekla: Stani! prestani i diši... i živi nekako. najbolje što znaš

situacija se smirila, dočekali smo neko novo jutro nadajući se da će biti bolje od jučerašnjeg. daleko sam od toga da budem entuzijastična, što možda više ni ne želim biti. ipak, voljela bih se nasmijati

našle smo se na livadi i provele nedjelju zavaljene u travu

jedna u rozoj, druga u plavoj haljini

S nemarnim  kovrčama rasutim  po licu

uz narodnjake iz otvorenog automobila i dvije litre piva  i spritea

često smo imale neobične načine sanjarenja

i ovo je bio jedan od njih

smijale smo se iz cijele duše sitnicama

gledajući kako se sunce lomi kroz uigranu krošnju

razgovarajući o životu i svim njegovim izazovima

o ljubavi, o sebi

o onom što smo bile, što jesmo i uz potihu bojazan što ćemo tek postati

bojazan, ali i radost u glasu pred predstojećim izazovima

dala sam si pravo da se nasmijem. da čak i uživam hraneći se ljepotom

i, dok umorom, ovaj put fizičkim, ispraćam ovu sunčanu nedjelju,

pravo da odem u sutrašnji dan smirenija, smislenija i hrabrija

laka vam noć :)