O blogu

bila sam nuclearna, pa samo ana, pa libertin. pa desdemona, pa neke izvedenice. pisala sam na 9 blogova, po računima iz kafića, knjigama, papirićima, kartonima. pisala sam oduvijek i posvuda. doduše... rijetko kojoj priči našla sam završetak i rijetko koji stih smjestila u sonet. malo sam knjiga pročitala do kraja, i uopće puno toga otpočela, malo završila. vrzmala se između manije i depr

Nedavno napisano

Linkovi:

gdje još pišem:

Arhiva

sri - 07.01.2009

slatka tajna

Još uvijek možda nemam snage pisati o tebi, no kao bolesnik koji se polako pridiže na noge još s vrtoglavicom počinje šetati balkonom bolnice i udisati pogledom svijet izvana, takva sam i ja.

Ove dvije godine toliko možda i različite u kojima sam u odnosu s tobom vratila, izgubila pa opet počela polako vraćati vjeru u život i vjeru u sebe, bile su u mnogočemu slične. Ponajviše u sočnosti trenutaka provedenih s tobom… sočnosti, tečnosti nekog ukusnog nektara koji čim kane na usne cijeli svaku ranu… a kada se stane razlijevati tijelom ispuni ga snagom, ljepotom, senzualnošću… doslovce kao da sam mogla čuti kako se ljušte okovi iznutra, i kako lagano pucketaju pupovi u svom razvijanju. I koliko god bilo suza negdje između, uvijek bi se vratio toliko zreli, prekrasni osmijeh poput one velike svibanjske ruže. Istinska sreća.

S tobom, kraj tebe postajala sam prava žena. Možda nisi to vidio, no ja jesam osjećala. Sjećaš se da prvi puta kada smo se sjedinili, ja sam plakala. Kao da me prožima nešto veće od mene same. A i bilo je. Veće od onoga što bi se dalo nekamo smjestiti, što je nama ljudima iako toliko već otrcano, zapravo katkad vrlo potrebno. Htjela sam smjestiti sebe uz tebe na neki način koji bi u tom svijetu uzdrmanog tla pružio sigurnost. I borila se poprilično dugo i mukotrpno- uglavnom bitke u vlastitoj glavi…

Svi veliki razgovori, odluke, bojišta su postali u međuvremenu teška bezlična masa…samo je milostivi maestral posuo dugine boje…

Mirna sam, toliko ispunjena tvojom prisutnošću, u činjeničnoj prošlosti, u potencijalnoj budućnosti i ovom današnjem prohladnom danu u kojem mi još negdje ispod kose miluje miris tvog tijela. Da te na silu zadržavam, ova blagost u meni koja se prosula i drži me na vodi, nema snage…niti ima želje jer njen dašak čistog zraka bistri mi misli: ti zaslužuješ mnogo više, mnogo bolje od toga.

Sve ovo što osjećam u odnosu kojeg smo imali… toliko šaroliko i slojevito da odbijam opisivati najbolje možda samo stane u riječ predanost punu životne energije koju nastojim kroz protočne kanale utkati u smislena mora.

Što li će se događati s nama, doista ne znam… no mogu se samo istinski truditi da te njegujem negdje kraj sebe, ali baš njegujem svaku kariku našeg odnosa u svijetu takvom kakav jest, s ljudima i na koncu nama samima kakvi jesmo…i želim i tebi i sebi da živimo, rastemo prema miru najbolje što znamo.

tvoja A.