nisam toliko troma da bih mogla prekrižiti ruke iza navučenih zastora u nekom neurednom krevetu, na nekoj postelji s ustajalim suzama noći

nisam ni toliko turobna da bih se sakrivala od bjeline snijega ili da bih se možda baš u nju zamela

nisam opet ni toliko naivna da bih gutala prazne dane tješena kako nije gore

nisam ni toliko hladna da se ne bih nadala, da mi ne bi koža bridila od silne čežnje što se pod nju uvukla, glas parao od žudnje

i sad trčim po cesti, smijem u toplini, plešem pred san... plačem u tramvaju dok nitko ne gleda u onom zavojitom dijelu stješnjena u harmoniku kretanja pod nekim čupastim šeširićem i tamnom kosom boje kestena skupljajuć perlice ispod oka na dlan

što mi se uopće događa? ne znam... dogovaram se sa sobom iz časa u čas

i samo ispod svega ovoga nadam dok pogledavam pahulje u vrtlogu iznad Savske da se to veze neki dobar smislen goblen ;)

dragi moji, ugodna vam ova sniježna nedjelja. zavucite se u topli separe nekog finog kafića s lijepim pogledom ili ukradite vrijeme od sviju pa bezobrazno guštajte u krevetu dok vas sutra iz njega ne istjera

budite hitri, vatreni...ili meki, topli i uspavani

ma kakvi god- samo prirodni