nikad ga nisam vidjela tako pustog. i do sad nisam ni shvaćala koliko je prostran. poprilično osvježen jesenskom kišom, divan, prost gradski pejzaž.
prešetala sam ga uzduž i popreko, gacala po lokvama i na koncu zavukla se u tople prostorije mokra do kože jer koliko god kišobrana imala, splet okolnosti gotovo uvijek dovede do toga da stršim među osviještenim i odgovornim pukom svojom kiši izloženom i ogoljenom pojavom.
pomalo sam od umora dezorijentirana, a kada bih pomislila kamo još sve danas moram ići, učini se da dan nema kraja. ipak, smijem se.
ajde neću se bahatiti treminologijom tipa: sreća, zadovoljstvo... al nek se samo uzme za zapisnik da mi se pod rukama kao zrnca svile ugnijezdio optimizam opuštajući svoje slatke mirisne i prstima podatne arome
a nisam baš navikla. i koliko se svim životnim snagama borila da je važno biti prirodan, ne bi mi uspijevalo... ali kad dan uzme svoje i provuče kroz sito i rešeto, u onom baš surovom umoru što počinje lagano žariti mišiće, kao da ostane bitno
pa slegneš ramenima na pokušaje da mijenjaš ljude oko sebe... uključujući i svoju malenskost
govoriš manje, djeluješ više... a neke riznice sjećanja više ne prevrćeš
niti one božje usude poslane baš u tvojoj koljevci rođenja
i samo na jedan korak se osjetiš bliže... bliže sebi
i vidiš da u tom društvu i nije tako loše. i poželiš čak da mu i čuvaš leđa ako se spotakne o svoje gluposti i ustane bar trunčicu mudriji
...
zatvaram vrata stana i jugo raznosi miris omekšivača... raspjevana sam u sebi, i da nisam ni svjesna usne šapuću stihove, kukovi migolje u dukate nanizane po svili u neku zemlju gdje je sve lako
a stvarnost ostaje takvom... vjetrovitom, kišovitom, i unatoč svemu blagonaklonom za snove.
može se i jedno i drugo... samo polako... trebalo je dugo da shvatim da ni na što ne mogu računati osim dana u kojem sam se probudila
... znam da svi obožavate glazbu na blogovima, a osobito ako ih otvorite par i ne daj Bože, ako pritom još imate uključeno nešto privatno na playeru... pa kad to sve propjeva u glasu...mmm, za prste polizat...ne znaš kojeg da prvog hvataš da ga ugasiš :)
ali eto, i to je dio jednog blog identiteta, ne zamjerite :) dok ne dođem do vlastitog računala, poslužit će i youtube.
samo za vas i za duge zimske promenade: