osjećam nešto posebno u svom životu. došlo je vrijeme kada slažem kockice svog života. slaba sam, drhtim, jedva spavam, plitko i isprekidano dišem, često plačem...

postojim kao travka u nekom mulju i kroz posve čudno stanje osjećam da se budim.

pala sam na zemlju, i to, od svih pet mjesta na kojima sam u ovih 21 godinu živjela, u samo jednu malu sobu... prašnjavu, natrpanu sitnicama, isprešaranih zidova.

do danas nisam bila svjesna koliko odjeće, sitnica, slika, poruka imam...police pune knjiga, neiskorištena šminka,  svijeće, pokloni, albumi, ulaznice, karte, putovanja, posvete, čestitke i razglednice

slike

s mnogo se života moj život prožeo kroz sve te livade, ulice djetinjstva, gradove i sela...u dječjim igrama, u ljudskim kontemplacijama, u zajedničkim patnjama i utvrda što smo ih gradili

 i posebnom jednom osobom što diše mi kraj uzglavlja dok ju osjećam prije sna ... osobom zbog koje jesam i tu gdje jesam u ovoj svakodnevnoj životnoj borbi sa sobom

naše slike, sitnice i misli, osjećaje i svaku ciglicu čuvam i puštam da cvatu brižno složene iznad kreveta ...

od svemira koje su bile dio tebe i ti njihov, ne smiješ bježati

a vrijeme i mjesta i događaji i ljudi

svaki osjećaj i misao

svaka molitva što je prešla preko usana sažimlje se u jedno

svi postovi u jedan blog

sve slike u galeriju

svi koraci u jedan hod

svaka suza u jednu ljudskost

svaki osmijeh u jedno svijetlo

ja sam bila mačka s barem 9 života i sa sobom sam dovlačila i razvlačila

sada stojim, prevrćem i slažem pažljivo dane u jednu sebe

oduvijek sam osjećala usamljenost i neki tihi čemer koji bi samo vrebao u noćima da me ščepa i da me tjera u bijeg...

mislila sam da nemam nikoga, da me nitko ne razumije, sve dok ne postaneš samoispunjavajuće proročanstvo i završiš na rubu svojih fobija kao vrlo izvjesne stvarnosti

nitko nikad nije odlazio, mene nitko nije napuštao...

ja sam ta koja je oduvijek bila otuđena... od obitelji, od prijatelja, od svog partnera, od života... sve više od sebe. tamo negdje zalutala u svjetovima u kojima si uvijek netko divan i prekrasan...ali uvijek si netko drugi. i tako je bilo od djetinjstva čija mi je stvarnost bila mrska pa sve gotovo do jučerašnjeg dana.

teško je naći logiku ili razumom zahvatiti ovo. teško je i umiriti srce pa jednim pulsom pratiti ritam ovakvog mahnitanja.

jer, mene je katkad lijepo na početku poznavati... donosim nešto novo, lijepo, svježe...na kraju

više me nema. više me ne vrijedi zadržati... na kraju od privrženosti s meni najbližim ljudima ostaje kajanje s moje strane- lupam glavom što sam takva i proklinjem se što nuklearno brazdim tuđe života nesposobna da ostavim dobrotu

i bojazan s njihove- strahuju ili već slute: ˝ što li će biti s njom?˝

vrijeme me unijelo u svoje tokove... jučer, danas i sutra osjećam u cjelovitosti toliko složenoj da ne znam hoću li ju podnijeti pa bdijem pred svijećom i izričem molitve da izdržim jer posljedice tek sviješću dolaze na naplatu:

možda sam svojim odlascima ubila sve čiji sam dio ikad bila-  tada će se moj dom zvati grobljem iz kojeg pohodim tuđe

ili je ova slabost znak da sam bolesnik na postelji što se bori na izdahu jednako kao svako stakalce ovog mozaika iz kojih sam život razluđenim postupcima i očajanjem iscrpila

ili je sve još uvijek živo? a ja možda prvi put svjesna da sam živa među dišućima

ne znam što me čeka,. ali put mora početi

odričem se manije ili depresije...predugo su trajale

nema udaraca, grohota ili očaja...

samo tiha, svakodnevna borba s vlastitom  istinom i svime što jesi kao izazov duboko ukorijenjen  u smisao ljudskog postojanja