u posljednje vrijeme baš sam glasna

izričem glasne i jasne rečenice s predahom tek tolikim da bih mogla nastaviti dalje

govorim puno, toliko da u dan ne stane pa nastavljam u snu

ili u vlaku ako mi glava slučajno klone uslijed opetovanih vožnji

govorim jer ako ušutim, osviještavam rušenje...glasnije i tuplje od bilo čega što bih mogla izreći

i šaljem s.o.s. signale kroz vješto probrane riječi

i opet- nije dovoljno

tužna sam

niti toliko ljuta koliko tužna i samo čekam da se odvali brana ispod zjenica dok se sve u soli ne očisti pa da usnem bolnih podočnjaka

čašćena sam riječima... razumijem, lijepa si, draga si, super si mi... nedostaješ mi...verbalnim interesima

samo riječima-

ni trunkom tuđeg sjećanja

niti pitanjem, samo konstatacijama

niti vremenom

niti stvarnošću

da se pitam zašto? znam već nekoliko isprobanih odgovora: Božja pravda, ili ljudska? dugo uzgajanog pognutog pogleda same pred sobom?

zašto? ni ne trudim se odgovoriti

jednostavno, tužna sam :(