ljudi su opet glasni, i pametni. beskrajno pametni.

mladi, poduzetni, perspektivni. pronicljivi, mudri

oni jedu s drva dobra i zla i znaju tko je kakav

oni znaju kad si dobar... a još češće znaju kad si loš.

oni te grizu, oni te jedu, i ne sažvaču najbolje. samo otkidaju.

a katkad i ne odmah. okreću se vrškom jezika oko tebe i traže mjesto odakle bi možda mogao iscuriti.

oni su uglađeni, i kulturni. oni bacaju izjave nadajući se da će jednom ući u knjigu životnih zakona.

u stvari, ne nadaju se. jer nada ne treba nikome tko je siguran kako će se nešto dogoditi. a dogoditi će se onako kako oni znaju.

bez greške.

ljudi hodaju, ramena uspravnih točno pod onom sjenom s kojom treba da padnu na pod uzdignute glave.

ljudi su lijepi. i to je dovoljno, dovoljno da se hrane gladnim pogledima i rečenicama fascinacija, da su centar tuđih svjetova.

napudrani, namirisani, primjerno obojani, primjereno glasni, ispeglani

ljudi su... toliko toga, a tako često žrtve. i to baš oni, i onda kad ih sudbina zadesi kakvim strašnim udesom, opet je birala njih. i ona čak, ta velika sudbina je birala njih

hm...umorili ste se?

i ja sam :(