Ne diraj u ovo žirje

Gnjecavo i trulo u hladna jesenska jutra u šumi povučenoj u svoje blato

Soba mi je nalik na onu iz poprilično crvenog špageti vesterna

Groteskna, moglo bi se reći

Mira ni za lijek

Nešto me mrsko gleda kroz prozor i ne mili mu se probijati kroz prašinu

A ja se spajam s krajolikom… moralo bi se sve prozračiti i dubinski zahvatiti da bi mi se vidjele oči makar

Sinoć me jedna žena upitala da zamislim prometni znak.

Zavoj udesno

Duga jedna vožnja nekom jednoličnom vožnjom od 50 na sat sa blagim zavojem udesno baš bi mi godila…

I tako ići satima po osvijetljenom gradu dok ne pobacam kolorit misli u foldere kamo pripadaju pa dođem do sebe

A doma je jako lijepo. I toplo. Tu se smije plakati i smije se smijati

Ali ne smije boljeti

Ne smije stezati ovako u prsima

I probadati naizmjence mjenjajuć oštrinu

Doma bi se čulo mnogo toga

Sve se smije…osim JEKE. Jeka se ne bi čula

I svakojakim bojama bi mogli farbati zidove

I ne bih mogla nikako, baš nikako postati daltonist

A ovdje- sve se izobličuje…

Nastanjuju se tuđe asocijacije života kraj kojih se sama sa sobom svađam pa u trenutcima lucidnosti bacam u krcate ormare

ipak, prostora je sve manje

a jedino dobro što sam odlučila i vremena će biti sve manje do lansiranja IZ orbite….

Pijesak je počeo curiti…

Utrka je počela. U ciljnoj areni možda me ne bude pa će me služba održavanja samo pokupiti špahtlom po stazi

(Iako mi moja manična strana daje razloga da u to čisto sumnjam…pih J )