Razmišljam kako moram podići ovaj život. Kako se osjećam toliko ubijenom u vlastiti pojam o sebi. Ponešto od ovoga dalo bi se naći u psihijatrijskom rječniku. Halucinacije, ili predshizofrena stanja svakako. kad se sjetim kako bih nekad razmišljala da sam pijun u svijetu koji postoji samo zato da bi mene manipulirao. Godine otuđenja iza zatvorenih vrata učinile su svoje da me osakate za svaki normalan ljudski odnos i ispune kiselom gorčinom koju bih siktala i nagrizala sve živo oko sebe, sve što sam voljela i što mi je bilo vrijedno. Razmišljam kako moram ovom životu što tebi više ništa ne vrijedi, dati neki smisao.

A onda u trenutku svi moji napori zamru. Nisam zaslužila.

U jurnjavi biciklom po cesti te čujem i vidim sklupčanog uz krevet kako mi objašnjavaš da me nisi mogao nikamo voditi. Da nisi znao što više možeš učiniti da mene zadovoljiš. Sjetim te se i ona tri dana šutnje kad sam osjećala da sam ti nitko i ništa, kako u crnoj stolici vrtiš po glavi kakav još možeš postati.

Bila sam nepodnošljiva. I ti nisi više znao što bi sa mnom. Nisi znao ni što više na sebi da mijenjaš.Iako to nisam željela. Voljela sam te takvog. Samo trebala sam, ali nisam znala izreći... trebala sam se osjetiti prihvaćenom. Isto kao i ti.

U mojoj su se glavi odigravale scene na rubu pameti. Bilo je teško s osobom poput mene.

I dok se vozim, u trenutku se izbijam s kolosijeka i ne znam kamo poći. Kamo skrenuti?

Borim se da ne odlutam opet u neku svoju fikciju. Samo tamo ne. Ne opet zatvoriti se u sobu i maštati. Osjećam da me to ispilo. Borim se da ostanem na ovoj cesti i ovom vremenu koliko god je teško.

I zovem te iz svega glasa, a ne mogu ti prići.

čujem te, govoriš: Mrtvo je. Ubila si, sve si ubila...

Drhtim. Stežem grlo da opet ne jauče, da mi suze ne teku po glasu kad me mama nazove jer već je rekla da ne može podnijeti da bude u nekoj drugoj zemlji znajući da tonem. Ne želim joj to priuštiti.

Trebam te!!! Urlam iz sve glave... trebam te.

žalim...toliko mnogo žaljenja se sporo, ali sigurno, u satima što pretromo odlaze, ruši na mene.

zašto nisam znala biti normalna, lakša, podnošljivija i tebi i sebi i Bogu i narodu.

toliko te dugo vremena dozivam, a ne znam kako ti prići...ili ne znam ili nemam prava...

i danas čak kad bih i pokušala ozdraviti, stanem pa osjetim: Ne smiješ. Nisi zaslužila. Nisi zaslužila da na ruševinama i slomljenom srcu gradiš bolju sebe. mnogo sam puta čula ljude kako mi govore: poludjet ćeš. Budim se u strahu. ne mogu funkcionirati ni u onom elementarnom u čemu bih trebala. popodnevnim snom ubijam pokoju minutu.  i sada katkad stvarno pomislim. hoću, ako već nisam. hoću jer ne samo da nemam volje biti dobro... prečesto mislim da to nisam ni zaslužila...

i sjećaš se što si rekao za ljude poput mene- bio si u pravu. – bolje je zaboraviti i ne znati da oni uopće postoje.

Oko za oko

ruševina za ruševinu

ja za ˝ nas˝ i tebe

( op.a. slijedi poduži post o Peppersima, nedostajanju, Srbiji, vlakovima... nemojte odmah skrolati stranicu dolje. moglo bi vam pozliti ;))

Volim ovakva putovanja. Duboko kontemplativna na granici ljudske izdržljivosti. s ovim bih mogla usporediti 100 kilometarsko pješačenje na Mariju Bistricu ili odlazak na sezonski rad u Novigrad u ljetu 2006. godine. Koncert R.H.C.P. bio je izvjestan već u travnju. Nisam ni osjećala da nekamo putujem, vjerojatno izmoždena od ljetne sparine i uopće nekog čemernog stanja u domaji.

polazak 0:15

sve dakle, dok u ponoć i 15 minuta 26.og nismo krenule. Veselila sam se Slavoniji i Vojvodini, ali vidjeti ih je bilo teško izvedivo u mraku. naravno, vlak je bio krcat fanovima, pa nas nisu mogli zaobići ni u kupeu, iako smo imale neku čudnu namjeru da se pritajimo. osim njih, u kupeu je sjedila i gospođa u svojim 40-im godinama, za koju bih sve dok nije progovorila, rekla da se upravo vraća s privremenog posla iz Njemačke s obzirom da je vlak krenuo iz Munchena. no ona je bila nešto sasvim drugo.

˝ Nego deco, što vas interesuje? ˝ stala je nabrajati bez da smo išta stigli odgovoriti o mjestima u Makedonskoj i Novom Beogradu ˝ gde se dobra muzika gruva˝ . i tek što bi ih spomenula, nastavila je dalje o nekim vrlo svježim sjećanjima. ˝ Kao u 40-oj upoznaš bajkera, pa obiđeš ceo Jadran, spavaš u vrećama, a adrenalin stane da te puca, nema lepšeg osećaja. ˝ počela se smijati iskreno i široko, a sve mi bilo neugodno gledati iskru u njenom oku da mi ne bi slike postale preplastične.

˝ Eh da su meni vaše godine ˝ samo je na kraju uzdahnula pa da spoji izgled s glavom- milina! dalje je pričala o Exitu: ˝ to morate da vidite. ceo svet na jednom mestu! ako već nemožete da odete sva tri dana, odite poslednji jer tad je udarno...prošle godine su okačili D.J. a na drvo...˝ i tako je nastavila pričati dogodovštine, pa se informirala kuda bi ovo ljeto. Novalja- naravno! u međuvremenu je ispijala pivicu i čuvala s koleginicom djecu koja boluju od autizma što su spavala u kupeu do našeg. Gđa Irena je naime defektologinja, s 400 Evra platom i zaljubljenošću u sirovost života.

spomenula bi ( doduše sa zgražanjem) i turbo-folk mjesta koja treba zaobići u širokom luku, a ja sam krišom ucrtavala baš ta u svoju kartu, ali o tome u nekom drugom postu. nećemo odmah uz Pepperse.

na ulasku u Šid, probudila nas je riječima: ˝ Deco, dobro došli na Balkan¨ govoreći kako sada od njega treba uzeti što više jer kad Europa sve stavi pod ključ ˝ Nećeš moći ni poštenu rizlu da smotaš ˝ !

6:30 dolazak u Beograd

Beograd je bio sparan i težak. sedam satna vožnja je učinila svoje, kao i neka težina u srcu koju sam nosila od kuće. ne mogu reći da me ičega bilo strah, osim ljepote. poznavajući sebe, znala sam što će se dogoditi. kad sam prošla Kalemegdanom, uz Tvrđavu pa sve do Ušća... pa kad mi se u Knez Mihailovoj zacaklila brončana narukvica, pa kad sam čula bezbrižan mladenački smijeh i neko uzbuđenje koje je taj dan bio upravljen prema Inđiji, sve mi je tako teško palo. jer on mi je nedostajao. ostala bih zatočena u krošnji drveća, u dvije rijeke ili u nekoj travki vojvođanskog polja dozivajući ga. u jednom od naših posljednjih dana uhvatila sam ga na spavanju. blago lice, malo zgrčeno čelo i plavkasta majica... slika koju sam nosila na zaslonu svog mobitela. u krcatom vlaku i sporoj vožnji, uz putne torbe zaljubljenih parova, točno sam mogla čuti kako se i ovo vrijeme vuče sporo dok mi nedostaje sve više.

18:00 Dolazak u Inđiju

do same pozornice bilo je 5 km hoda. ako sam i putem krišom plakala, polje i vjetar su me nekako cjelivali i odnosili suvišak grča koji ne bih mogla podnijeti, toplim dahom odnoseći suze.

do pozornice smo pijuckale pivo osjećajući beat makedonske etno elektronike koja je dozivala u srce Exit Statea sve više i više ljudi dok se ta brojka nije popela do 100 000. prostora je bilo sve manje, a koljeno mi je već počelo prigovarati 4-satnom stajanju i iščekivanju. dok su prelijetali helikopterom, ljudi su počeli im po balkanski jebati kalifornijsku mamicu što ih nema na pozornici sve dok se ona nije zamračila.

Can't stop! opća euforija kad je Anthony povikao pod blago zvjezdanim nebom koje je bilo dobar znak da se kiša neće spustiti,. ili makar ne uskoro. u sljedećih sat i 15 minuta su nabili zrak libido esencijom u njenom punoj kriku. u nekom trenutku sam osjetila da više ne mogu. podigla sam opet zaslon mobitela i gotovo prsnula osjećajući u isti čas krivnju i nedostajanje, kao da dozivaš komad duše. sve dok nisam osjetila vlastite nokte u lijevoj podlaktici ne bih prestala. i ne bih shvatila da ne mogu više. samo sam pogledala u nebo i izustila Pomozi mi! i bilo je lakše osjetiti se predanim u ruke Nekoga tko će znati što s tobom. jer ja više nisam znala.

s  By the way je bilo gotovo i Give it away kao post scriptum.. otišli su bez puno osvrtanja na publiku. tek jedna uljudna zahvala i opaska na početku da bi voljeli proširiti mir pjesmom. s obzirom da ni jednom nisu eksplicite naveli Srbiju kao zemlju domaćina i ovaj komentar, rekla bih da je ovo bio više bure-barutovski negoli srbijanski koncert. ljudi su bili nezadovoljni jer je sve trajalo tako kratko. jesu li otišli jer se nisu saživjeli s publikom koja je možda posve neki drugi mentalitet ili inače koncerti toliko traju- ne bih znala. ipak, ni u kojem slučaju nisam razočarana. dapače. Kiedisove žive rane o kojima je pisao u autobiografiji sam na neki način razumjela. Glavu puno energije koja dolazi pomalo iz ogorčenosti, cinizma, traženja, avangardno složene svakodnevne slike i perverzne solaže bile su vrijedne doživljaja.

23:10 avantura počinje

do polaska za Zagreb ostalo je 7 sati. sasvim dovoljno za još jednu avanturu koja nije imala mnogo veze s Peppersima, osim što je bila ljuta i crvena. pokušavale smo se probiti u tekućem stampedu do štandova s vodom, međutim ona iz neba nas je opako preduzhitrila. oko pola noći spustio se takav pljusak i presreo nas usred pustopoljine, bez ikakvog zaklona ojačan dodatno vrlo razigranim vjetrom za koji je ravnica preslaba da bi ga zaustavila ili makar oslabila. počela sam osjećati blagi strah. kiša je lijevala po crvenoj majčici bez rukava i promatrrala sam ju kako teče niz bakrene kanaliće na narukvici sve dok nije prodrla do kože i tjemena. jedino sam uspjela zaštiti putovnicu dlanom da ne nakisne, a ostalo se već počelo cijediti. prijateljica je bila i ljuta i tužna pa i bespomoćna u isti čas i bilo mi je teško gledati ju takvu. zatočene u nekom nepoznatom mjestu ni same ne znajući kamo da krenemo jer je bol oko bubrega bila sve jača. bojala sam se kakva ću se vratiti kući, ako uopće stignemo na vrijeme. naime, sjećate se onih 5 kilometara? trebalo ih je opet preći nekako. u automobilima ili autobusima naravno nije bilo mjesta za nas. to mi je zorno dočarao mladić u gotovo praznom autobusu koji me doslovce istjerao van kada sam ga upitala u kojem smjeru vozi spremne da platimo prijevoz do kolodvora koliko je potrebno. morale smo poći pješke jer bi nam vlak za Zagreb otišao. išle smo sve brže i brže između kolone vozila blatnjavim putem svjesne da kad se bar 30 tisuća ljudi sjati na kolodvor u jedan vlak, šanse da uđemo u njega će biti već na granici fantastike. tražila sam makar jedan komad tople suhe odjeće čime bih se zaogrnula. kako svakodnevne stvari postanu bitne. uspjele smo uhvatiti vlak, iako je borba za mjesto bila životinjska. naime, željeznice nisu osigurale vlakove u onom broju i u ono vrijeme kad su najavile.umjesto vožnje koja inače na toj relaciji traje 40-ak minuta, ova je trajala dva i pol sata opet. u tim trenutcima osjećaš kako fizička i psihička izdržljivost se brzo siplje kroz sitno oštro sito. ljudi su u cijeloj priči postajali samoživi. tako nam je tako fino sjeo dim cigarete koju je nekolicina udobno zavaljenih na sjedala zapalila. i ako zbrojimo:

dvije neprospavane noći + mokra odjeća i kosa + nostalgija za domom i toplim zagrljajem + oštećeno koljeno koje se mučilo sa svim neprirodnim stajaćim položajima i trzajima vlaka + dim cigarete + širom otvoreni prozori u vožnji tik ispred mokre kose – bilo je to sasvim posebno iskustvo

zavidjele smo ljudima koji sada idu svojim kućama. nas čeka još dva sata do polaska vlaka, pa šest i pol sati vožnje do kuće.

Kolodvor u Beogradu nije imao ni jednu pristojnu klupu na koju bi sjele. podovi su bili puni hrvata koji su čekali poći kući. glava bi mi klonula na ruke, međutim, morala sam paziti na dokumente i prijateljicu koja je spavala. u nekom polusnu me prenuo glas simpatičnog sarajlije koji je odnedavno u Beogradu pokušavajući započeti neki novi bolji život prodajući sve što je imao u centru Sarajeva. ˝ Zagrepčanko, budi se! ˝ - rekao je. nisam Zagrepčanka, ali ajde, njemu to sve isto. probudio me s mirisom kave iz tri šalice koje je donio prijateljici, meni i sebi. nisam imala snage ni za razgovor, ni da otpijem gutljaj niti da se nasmijem. samo sam tromo pružila ruku na pozdrav i bilo mi je krivo jer ipak je ovo bilo jedno od simpatičnijih lica koje mnogo znače nakon svega što smo prošle.

6:25 polazak kući

kad smo ušle u vlak, prijateljica je osvijestila šok provedenog dana te se počela tresti pokušavajući se u sebe sklupčati i zagrijati. međutim, opet je došao jedan anđeo koji nas je čuvao putem.

žena rodom iz Osijeka, nedavno se doselila u Beograd u mirovini s mužem srbinom, bila je na putu za Zagreb u posjetu majci. zaodjenula ju je svojom jaknom i zatvorila kupe ne puštajući nikoga unutra da se možemo ispružiti na dva sjedala i u miru spavati. ja ipak nisam mogla. pričale smo do Zagreba o životu između Hrvatske i Srbije i tome kako se osjeća da nigdje ne pripada. O ratu, mladosti i životnim izazovima općenito. počastila me breskvom i slatko smo se nasmijale tome kako čovjek nikad ne zna kada ga čekaju nove borbe koje ona upravo sad prolazi sa svojim sinovima u posve novoj sredini, iako bi sve dalo uputiti na to da nakon duge liječničke karijere i uz pristojnu mirovinu, čovjek može očekivati mir posljednjih godina svog života.

sad kad gledam zanimljivo se poklopilo kako nas je do Beograda vodila srpkinja  puna iskre za životom u njegovom punom jeku na kojem god se mjestu našla, ljubavnica i pustolov. A u Zagreb smo putovale u društvu hrvatice , sjetne za životom kojeg je ostavila i nekog novog s kojim se nikako ne može suživjeti ,  brižna majka i odana supruga.

ipak, obje su nam rekle da čuvamo i cijenimo svoju mladost. Mora da je u njoj nešto vrijedno.

kako je bilo na koncertu?

hm...vridilo je :)