O blogubila sam nuclearna, pa samo ana, pa libertin. pa desdemona, pa neke izvedenice. pisala sam na 9 blogova, po računima iz kafića, knjigama, papirićima, kartonima. pisala sam oduvijek i posvuda. doduše... rijetko kojoj priči našla sam završetak i rijetko koji stih smjestila u sonet. malo sam knjiga pročitala do kraja, i uopće puno toga otpočela, malo završila. vrzmala se između manije i deprNedavno napisanoLinkovi:
gdje još pišem: Arhiva
|
uto - 02.12.2008Advent- samo u konstataciji
Hm, stvari postaju takve vrijedne veselja. Ja sam zid o koji se sve odbija. Da prihvaćam ushićenost, nemam gdje. Valjda imam previše dugova vrijednih brige oko vraćanja. A da otvaram svoju crnu teku- ruku na srce, ne bih mogla podnijeti. Čovjek s otvorenom ranom iznad gležnja nije baš u stanju trčati. A sad da sjedi po cijele dane prokapajući onu svježu meku rozu kožicu svaki put kad nastane i rastežući joj rubove- i nije baš neka aktivnost
 No ipak…živjeti se mora, i ustati i hodati i disati. Iako baš nije nešto ustati nakon neprospavane noći, kao i leći bez mira na čelu, ili hodati pognute glave ili disati kroz bolna prsa nakon što si fino iscijedio iz sebe sve suze koje su se dale, ili pak dok u sebi gutaš lavor sa svim što nisi spreman da izađe van. Jer ako krene izlaziti- izlazit će polako, dan za danom, namakajući krušne grumene očaja da na trenutke ne budeš znao kako se to probavlja ili će te samo pretvoriti u veliku nakvašenu krušnu spodobu.
A to ne želimo?! NE, NE
No dobro, tema ovog posta ili makar motiv bi trebao biti advent. A od adventa još ni jedne iglice bora u postu L no kako bilo, ljudi se počinju smiješiti. Nisu čak ni razdražljivi, kao sve više razdraženi. Posljedično- razdragani. Ja sam zid. Probudit ću se u neko novo vrijeme kad ne bude bilo očekivanja od toga da nije u redu ne osjećati se dobro. Advent mi mnogo znači, baš kao i Božić, baš kao i rođenje Svetosti. Ja ne mogu biti onaj punopravni član blagdanskog stola jer sam eto, ne znam još pronaći pravu riječ. Možda samo za sad nedostatna. Nedostatna za velike korake, kao i one male, ali snažne. Ili nedostatna, za korake uopće. Ajde ovako. S obzirom da zamisao da me neka duša terapeutske topline posvoji i smjesti u svoj tobolac i kad pomislim nešto loše da zatvori oči i pjeva uspavanku vjerojatno i neće proći
 , nekako bi trebalo muvati se malo po prostoru. Gledati iz kinderbeta u plafon i pratiti gdje perpreke imaju svoje sjene. Njuškati okolo naokolo, naći neko skrovište iz kojih bi se dalo izaći kad se zgusnute sile očaja počnu razvodnjavati…i kad svijet oko tebe ne bude baš takvim borbenim odzvanjao. Pa mic po mic, uz ponešto razumijevanja i dlan uz dlan, izaći tamo negdje u proljeće J doslovce ili samo zato što se tako sada kaže J
U proljeće bi mi kosa mogla biti duža- to bih voljela, lice svježije, misli poletnije, ruke spretnije, srce čišće
Duša bolja... samo se nadam da komadiće svoje urušene aureole neću progutati toliko da ostanem bez daha. Ne opet
 Ni aureole ni presude nisu pravedne. Nisu ljudske.
Ali o tome nekom drugom zgodom. Pandorina se kutija počela opasno komešati, ne bi bilo zgodno da pred gluho doba noći padne, prospe i rasprši ustajalim zrakom kao izbjegla zvjezdana prašina ispod neba pred kišu i zgruva u premali prostor neba.
Advent je… uz veliki lijepi pozdrav svima poručica na magnetu štednjaka.
Vjerujte u sebe- i kad se čini da se ni ruke više ne mogu isprati, vjerujte u nekog boljeg sutrašnjeg ili već sad sebe
I slijedom istog … vjerujte u druge
ana 2. prosinac 2008 22:14:49
| (1) komentara
budemo probali :)
|
