Jučer sam se opet uhvatila tipkovnice, no pomislih kako ne bi bilo u redu opet se okomiti na ponedjeljak. Ali već u jutarnjim satima, dođe i utorak pod nož. Utorak je apsolutno dan bez pravila u tjednu bez pravila. Načini na koji ga započinjem su apsolutno perverzni. Prije svega, samo negdje neka savjest opominje na postojanje studentskih obveza…a sve ostalo su slobodna strujanja misli u nebo iznad i kreveta i gomile papira i zgrada nasuprot moje…tapkaju po vrhovima grana do najtanjih vršnih… a onda polete Pokreću se note narodnjaka, novokomponovane glazbe…ili kako se već zove. A uvijek sam se branila da ja to ne slušam sebi za dušu, već ja to onako samo radi zabave. Ups, malo sam se okliznula ? očito se tu stvorila neka posebna ljubav, gotovo podzemne, ilegalne naravi…al što da joj radim. Nered koji bi trebalo pospremiti, cigarete koje bi trebalo ugasiti, peljare isprazniti, istraživanja koja bi trebalo provoditi…sve staje. Tako bi trebao po definiciji izgledati vikend, a ne utorak. Ali eto, bit će da sam se malo pogubila u danima. Od jučer nosim samo jednu misao u glavi Važno je ostati na nogama. Moje jesu malo umorne…i nestabilne s koljenima sumnjive otpornosti…ali sada mi je samo to bitno. i kad počnu kataklizmički rituali unutar tijela koji ako bi se opisivali slikom, tada bi to zasigurno izgledalo kao rušenje WTC-a. i kada krenu osmijesi razvlačiti se po usnama i kada počnu sustizati slike o vlastitoj veličini, ili one protkane stanjem samoprezira- čak i onda. Ostati na nogama, u svom tijelu, svojoj glavi i nositi na način da se makar izgura dan. Godina se privodi kraju. Nisam nikad bila nešto od retrospektivi pa vjerojatno neću postati ni sad. A čak i da pokušam, to mi ne bi pošlo za rukom jer od tolikog vrzmanja po bijelom svijetu, teško je pohvatati liniju življenja. No dobro, o njoj će se pričati…ili neće. Ali to za neke kasnije dane. U onome što dolazi vidim događaje kroz koje bi trebalo po svim uzusima kvalitetnog življenja proći… ali i one kroz koje bih voljela. Vratiti se opet u plavu svilu s dukatima na primjer. Ili tu i tamo u bazensku vodu da se tijelo vrati na svoje. Drugih velikih želja nemam…zapravo, učim se odmaknuti ih od sebe koliko je moguće jer one su uvijek veće od mene i ne bih se voljela naći (opet) pod njihovom petom… osobito od onih u koje su uključeni drugi ljudi. Što se njih tiče, putujemo zajedno. Pratim im korak, ako uspijem. Dolaze blagdani. Koliko mi znače, nisam nikad voljela javno govoriti. Nekako sam to nosila u sebi i nisam smatrala da se treba navoditi u životopisu ? Ipak, pomalo ih se pribojavam. Jer ne znam opet točno ni gdje ću biti, čak ni da ih osjećam u slatkom iščekivanju. Osjećam da me čeka samoća ovih posljednjih dana. Odavde će vjerojatno svi otići, vlakovi u kojima bih trebala biti će vjerojatno otutovati prije nego uopće nogom kročim na perone. Možda ću se tješiti time kako bi u to vrijeme valjalo biti produktivan, ali što će ostati od svega? Ne bih voljela sad čak ni razmišljati. Za sad neka svira nešto narodno… a jebiga, samo se ponašam prirodno ? Kissy kiss p.s. ova pjesma koja svira nije trebala biti danas na repertoaru, ali kako sam ju našla??? Čista sudbina ? ipak, da ne ostanete zakinuti za Seku Aleksić, evo i nje ?

Ponedjeljak, opet. Kiša- opet. Bol u rukama i grč u ramenima- opet.

Već bi život mogao i postati navika da mu glava s kojom ajde nekako probijam koridore dozvoli.

Ali neće vragulja.

Opet jedno od onih buđenja koje kao da mi ne pripada. a događa se svako toliko gdje god se našla. buđenje koje kao i bolje da se nije dogodilo u danu koji kao da i nije moj. a taj svoj još čekam.

a danas prošla me hunjavica neke sapunice. zamisliš da se oko tebe događa toliko toga, a ti zaštićena biljka koju su neki dobronamjerni ljudi polegli u kinderbet sa dovoljno visokim, zatamnjenim i punim pregradama. pa gledaš svijet samo preko sjena što se katkad, uz dobro osvijetljenje i natuknice od riječi, zaigraju na plafonu. ti zaključuješ što bi to sve moglo biti. ipak, ne provaljuješ pregradu jer za spoznaje koje ti same ne žele doći, nemaš snage.

oči su mi nabubrile. kao grah ostaviš da odstoji u vodi. tako i oči u suzama.

nije dobro plakati. pa se dogovaram sa sobom da to i ne činim, imala ili ne imala razloga... često ne imala (pod uvjetom da se diskvalificiraju oni razlozi nastali kao konkluzija mog sasvim specifičnog silogizma)

dogovorila sam se s cimericom da ćemo od svih psihičkih poremećaja odabrati maniju. ako se i depresija potkrade to neka bude čisto kao kad se glad potkrade gurmanu. neka, znat će bolje uživati.

s tim u skladu

ok...a sad ozbiljno. nakon kiše dolazi sunce, a nekad i za vrijeme. da je ljeto uživala bih. svjetlucava kiša bi padala, sunce bi sijalo, a ja bih u ljetnoj haljinici bosih stopala osvajala livadu. no, nije ljeto, ja nemam ljetnu haljinicu, stopala su mi ionako i pokrivena prehladna, u gradu nema ni blizu livade.

daklem, ako hoću kišu i neko zubato sunce gledati u suživotu u pogledu na metropolu, stvar je samo snage i onoga što uistinu cijeniš kao bitno.

a bitno je to da mi je stalo i da volim zavoljeti i voljeti... i svega se drugog čovjek može odreći. dan po dan razviti neke nove snage u sebi i susresti se sa životom u kojeg vjeruješ, iako je poprilično drugačiji od slike o njemu koju imaš u glavi.

uživajte u ovom ponedjeljku...takav je- kakav je... ali vaš je :)

nikad ga nisam vidjela tako pustog. i do sad nisam ni shvaćala koliko je prostran. poprilično osvježen jesenskom kišom, divan, prost gradski pejzaž.
prešetala sam ga uzduž i popreko, gacala po lokvama i na koncu zavukla se u tople prostorije mokra do kože jer koliko god kišobrana imala, splet okolnosti gotovo uvijek dovede do toga da stršim među osviještenim i odgovornim pukom svojom kiši izloženom i ogoljenom pojavom.
pomalo sam od umora dezorijentirana, a kada bih pomislila kamo još sve danas moram ići, učini se da dan nema kraja. ipak, smijem se.
ajde neću se bahatiti treminologijom tipa: sreća, zadovoljstvo... al nek se samo uzme za zapisnik da mi se pod rukama kao zrnca svile ugnijezdio optimizam opuštajući svoje slatke mirisne i prstima podatne arome
a nisam baš navikla. i koliko se svim životnim snagama borila da je važno biti prirodan, ne bi mi uspijevalo... ali kad dan uzme svoje i provuče kroz sito i rešeto, u onom baš surovom umoru što počinje lagano žariti mišiće, kao da ostane bitno
pa slegneš ramenima na pokušaje da mijenjaš ljude oko sebe... uključujući i svoju malenskost
govoriš manje, djeluješ više... a neke riznice sjećanja više ne prevrćeš
niti one božje usude poslane baš u tvojoj koljevci rođenja
i samo na jedan korak se osjetiš bliže... bliže sebi
i vidiš da u tom društvu i nije tako loše. i poželiš čak da mu i čuvaš leđa ako se spotakne o svoje gluposti i ustane bar trunčicu mudriji
...
zatvaram vrata stana i jugo raznosi miris omekšivača... raspjevana sam u sebi, i da nisam ni svjesna usne šapuću stihove, kukovi migolje u dukate nanizane po svili u neku zemlju gdje je sve lako
a stvarnost ostaje takvom... vjetrovitom, kišovitom, i unatoč svemu blagonaklonom za snove.
može se i jedno i drugo... samo polako... trebalo je dugo da shvatim da ni na što ne mogu računati osim dana u kojem sam se probudila
... znam da svi obožavate glazbu na blogovima, a osobito ako ih otvorite par i ne daj Bože, ako pritom još imate uključeno nešto privatno na playeru... pa kad to sve propjeva u glasu...mmm, za prste polizat...ne znaš kojeg da prvog hvataš da ga ugasiš :)
ali eto, i to je dio jednog blog identiteta, ne zamjerite :) dok ne dođem do vlastitog računala, poslužit će i youtube.
samo za vas i za duge zimske promenade: