ljudi su opet glasni, i pametni. beskrajno pametni.

mladi, poduzetni, perspektivni. pronicljivi, mudri

oni jedu s drva dobra i zla i znaju tko je kakav

oni znaju kad si dobar... a još češće znaju kad si loš.

oni te grizu, oni te jedu, i ne sažvaču najbolje. samo otkidaju.

a katkad i ne odmah. okreću se vrškom jezika oko tebe i traže mjesto odakle bi možda mogao iscuriti.

oni su uglađeni, i kulturni. oni bacaju izjave nadajući se da će jednom ući u knjigu životnih zakona.

u stvari, ne nadaju se. jer nada ne treba nikome tko je siguran kako će se nešto dogoditi. a dogoditi će se onako kako oni znaju.

bez greške.

ljudi hodaju, ramena uspravnih točno pod onom sjenom s kojom treba da padnu na pod uzdignute glave.

ljudi su lijepi. i to je dovoljno, dovoljno da se hrane gladnim pogledima i rečenicama fascinacija, da su centar tuđih svjetova.

napudrani, namirisani, primjerno obojani, primjereno glasni, ispeglani

ljudi su... toliko toga, a tako često žrtve. i to baš oni, i onda kad ih sudbina zadesi kakvim strašnim udesom, opet je birala njih. i ona čak, ta velika sudbina je birala njih

hm...umorili ste se?

i ja sam :(

uh, blog i ja. pisanje i ja. stvaranje i ja.

borba koja traje jako dugo. odem i vratim se, otvorim nova vrata, i prije nego sam ušla, još pokoja druga. sakrijem se i pritom otkrijem i više nego sam svjesna. otkrijem se- ali u silnim peripetijama misli, zaronim glavu u dlanove i samo ispuštam fragmente onoga kakva bi bilo dobro da jesam. i dam se vrlo malo...toliko malo- gotovo do osamljenja prema drugima, otuđenja prema sebi.

i sad opet tražim način da uđem. ovdje? ovdje se više ne osjećam dobro. ovdje je postalo pretamno. ali da išta mijenjam- a osobito ovu pozadinu iz nekih posebnih motiva i vezanosti nekako ne mogu. obrisati ovu mladu damu koja promatra očima šišmiša ne mogu. jer ta je mlada dama vizija mene, ali iz tuđeg pogleda. pogleda koji mi je tada bio izuzetno važan, a to je i ostao. ona je svojim gordim stasom i stup, granična misao jedne faze života, koja u svoj svojoj čvrstoći okuplja toliko nevjerojatno jake, deprimirajuće, destruktivne, erozirajuće načine življenja.

možda ju je baš zato bilo teško urušiti... logika radi čuda- povezati i očvrstiti sve što bi se samo za sebe urušilo, osipalo, smrvilo

ali ako ste ikad bili istraživački raspoloženi za hod po vatrenim ogradama svoje duše- onda vas ona može itekako razumjeti.

a sada- sada me samo čuva s tog ognjišta gdje sam ju ostavila... družit ćemo se još ponekad- sigurna sam, možda kad još malo porastem :)