Ne diraj u ovo žirje

Gnjecavo i trulo u hladna jesenska jutra u šumi povučenoj u svoje blato

Soba mi je nalik na onu iz poprilično crvenog špageti vesterna

Groteskna, moglo bi se reći

Mira ni za lijek

Nešto me mrsko gleda kroz prozor i ne mili mu se probijati kroz prašinu

A ja se spajam s krajolikom… moralo bi se sve prozračiti i dubinski zahvatiti da bi mi se vidjele oči makar

Sinoć me jedna žena upitala da zamislim prometni znak.

Zavoj udesno

Duga jedna vožnja nekom jednoličnom vožnjom od 50 na sat sa blagim zavojem udesno baš bi mi godila…

I tako ići satima po osvijetljenom gradu dok ne pobacam kolorit misli u foldere kamo pripadaju pa dođem do sebe

A doma je jako lijepo. I toplo. Tu se smije plakati i smije se smijati

Ali ne smije boljeti

Ne smije stezati ovako u prsima

I probadati naizmjence mjenjajuć oštrinu

Doma bi se čulo mnogo toga

Sve se smije…osim JEKE. Jeka se ne bi čula

I svakojakim bojama bi mogli farbati zidove

I ne bih mogla nikako, baš nikako postati daltonist

A ovdje- sve se izobličuje…

Nastanjuju se tuđe asocijacije života kraj kojih se sama sa sobom svađam pa u trenutcima lucidnosti bacam u krcate ormare

ipak, prostora je sve manje

a jedino dobro što sam odlučila i vremena će biti sve manje do lansiranja IZ orbite….

Pijesak je počeo curiti…

Utrka je počela. U ciljnoj areni možda me ne bude pa će me služba održavanja samo pokupiti špahtlom po stazi

(Iako mi moja manična strana daje razloga da u to čisto sumnjam…pih J )

nisam toliko troma da bih mogla prekrižiti ruke iza navučenih zastora u nekom neurednom krevetu, na nekoj postelji s ustajalim suzama noći

nisam ni toliko turobna da bih se sakrivala od bjeline snijega ili da bih se možda baš u nju zamela

nisam opet ni toliko naivna da bih gutala prazne dane tješena kako nije gore

nisam ni toliko hladna da se ne bih nadala, da mi ne bi koža bridila od silne čežnje što se pod nju uvukla, glas parao od žudnje

i sad trčim po cesti, smijem u toplini, plešem pred san... plačem u tramvaju dok nitko ne gleda u onom zavojitom dijelu stješnjena u harmoniku kretanja pod nekim čupastim šeširićem i tamnom kosom boje kestena skupljajuć perlice ispod oka na dlan

što mi se uopće događa? ne znam... dogovaram se sa sobom iz časa u čas

i samo ispod svega ovoga nadam dok pogledavam pahulje u vrtlogu iznad Savske da se to veze neki dobar smislen goblen ;)

dragi moji, ugodna vam ova sniježna nedjelja. zavucite se u topli separe nekog finog kafića s lijepim pogledom ili ukradite vrijeme od sviju pa bezobrazno guštajte u krevetu dok vas sutra iz njega ne istjera

budite hitri, vatreni...ili meki, topli i uspavani

ma kakvi god- samo prirodni

u posljednje vrijeme baš sam glasna

izričem glasne i jasne rečenice s predahom tek tolikim da bih mogla nastaviti dalje

govorim puno, toliko da u dan ne stane pa nastavljam u snu

ili u vlaku ako mi glava slučajno klone uslijed opetovanih vožnji

govorim jer ako ušutim, osviještavam rušenje...glasnije i tuplje od bilo čega što bih mogla izreći

i šaljem s.o.s. signale kroz vješto probrane riječi

i opet- nije dovoljno

tužna sam

niti toliko ljuta koliko tužna i samo čekam da se odvali brana ispod zjenica dok se sve u soli ne očisti pa da usnem bolnih podočnjaka

čašćena sam riječima... razumijem, lijepa si, draga si, super si mi... nedostaješ mi...verbalnim interesima

samo riječima-

ni trunkom tuđeg sjećanja

niti pitanjem, samo konstatacijama

niti vremenom

niti stvarnošću

da se pitam zašto? znam već nekoliko isprobanih odgovora: Božja pravda, ili ljudska? dugo uzgajanog pognutog pogleda same pred sobom?

zašto? ni ne trudim se odgovoriti

jednostavno, tužna sam :(

Možeš biti tečna i izlivna kao vanilija u lučicama

Gusta pod jagodicama

I mirisna već na kratak udah

Dobra… uskladna i usklađena

Suglasna s danima kroz koje se migoljim

i dostatna

prilagodljiva svakojakim oblicima koje oblikuje neodlučni vjetar

samo … da nije nekog kamenja svezanog ti za očnjak i zabačenog u podnožje tijela

da nije tako jako nikotina kojeg ubrizgavaš nekim zalutalim presudama  ili tako slabih neurona koji ti podrhtavaju pri svakom doticaju kože

da nije pogleda pognutog u zemlju i riječi punih obzira

da nije umora u koljenu i nesanice u oku

da nije tuge i zaostale jeke koja ti kroji sliku u zrcalu

da nije… možda bi ljepše vezla one dijelove svijeta kojima kročiš

Lijeno se vučem uskom sobom žutih i ružičastih zidova pažljivo birajući glazbu

Znam ako zaigra sitnije mogla bi me ponijeti euforija a za dosizanje svog plafona- prerano je

Jer koliko je moguće trebalo bi ostati u formi normalnosti ili neke srednje struje života

Držati puls kako bi bio dovoljno brz za snove i dovoljno spor za stvarnost

Da se inatim, prepirem ili zazivam božju pravdu- više nije potrebno

navodno to postaje stvar odrastanja

ne sluti ni na dobro ili loše

ne sluti se uopće…samo, događa se

//

i mogli bismo

crnim šeširom dražiti vjetar noći

cigaretom mrak

 a suknjom sitne vezove ornamenta

tek tako… da se malo zakuri u podnožju zgrčene duše ;)  

Tose Proeski - Zhe...