Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi
bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratili
da te bar mogu poljubiti bez losih sjecanja na hladna proljeca
bez slike stradanja sto se bas na nas zalijepe

 
Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donijeti
pa te poljubiti, al' toga nema i ne postoji
da se bar mogu zaljubiti u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru tako da dolje ne vidim

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Dok ti jagodice trepere u noći tražeći doticaj leđa

A usne napinju vodu do površine crvenog obzorja

Skupljajuć u zašećeren osmijeh što probija kut uzavrelog lica

Dok se čeona bora rastapa u glatkoći kože kao svilene plahte koje prevlačiš nježnom rukom s dovoljno čvrstoće po tvrdom ležaju

osjećaš se baš prekrasno živim

i ako taj oblak ne zadržiš na dlanovima

sve ono poslije ostaju živa sjećanja što ih oplakuju kapi tuge

i čujne boli koja zvecka dok se staklene perlice u koje si zaodjenuo srce odlučno  lome sipajuć se u dlan…

(jedni od najljepših viđenih filmskih poljubaca)

vrlo plastično stanje. plastično i naizgled prohodno.

eto tako se osjećam. glavom probijajući zidove, katkad mahnitanjem nezrelih želja

osjećajuć svijet kao platformu boljih ljudi kojima nisam dorasla.

i pritom ne koristim lažnu skromnost ili lažnu, prentegnutu patetiku. samo uranjam u neke vode...

do sad se pokazala pregustom da bih u njoj izdržala. svi se smiješe ljepše, govore razgovijetnije, hodaju sigurnije

prema nekom cilju...da- uvijek prema tako čistom cilju čistim rukama

a ja? moji su ciljevi vezani za neki odsanjani ili možda i urušeni svijet

moje srce u noći se trza i plitko izmjenim pokoji udisaj gore iznad grudi tek s toliko snage da već refleksno zaustavi suzu...kao da je važno- jedna više ili manje

jutra su sunčana, razigrana i nasmijana- srećom, još ima utopije da ih hrani

popodneva su teška, troma... stvarna i tupom boli ne znam kako podnošljiva

a noći... noći su ispunjene strahom...kao da stružem licem o puknuća svog srca u tankoj haljinici od stakla

abortirana budućnost ili prokockana prošlost- ne znam što katkad zareže više

ipak, zalomi se pokoja zvijezda da izlije svoju toplu prašinu po mojim ramenima i tada se smiješim...  

osjećam da moram pognuti glavu i vratiti se ponešto unazad... mnogo

što će osvanuti na kraju koraka, ne znam?

ipak...nada umire posljednja... a vjera nikada ;)

it's good to be back