nedostaju mi smiraji, slike i ljepote... tišina i riječi koje kllize same od sebe

nedostaju mi stihovi da u njih stavim sve čežnje bez bojazni

nedostaje mi muzika tipkovnice i kutak ispod svemira kamo sam se sakrila

nedostaju mi ljudi i riječi dovitljive do vrata nekih novih perspektiva

nedostaje mi sve što sam ikada napisala pa stavila u staklenu čahuru, pa razbila, pa otpuhnula...

i svaki od nekog imena iza kojeg sam se sakrila nastojeći da mi bude alter ego. ali nisam nikad mogla pobjeći od istoga.

srećom.

poželim da zatvorim vrata i ne pustim nikoga kroz njih ... samo na čas.

da otvorim prozor i pustim zrak u lice.

nema me...nestajem sve jasnije ostavljajuć tek otrcane misli ljudima oko sebe da se ne plaše... da vjeruju da sam tu.

a ja sam sve manja i koliko god nastojala obrisati prašinu sa sebe, kao da preda mnom vrebaju metlom i nanose novu.

i svako pitanje i svaki životopis već liče jedan drugome postajući bezlična masa u kojoj ne razabirem ni glasa, ni siluete, ni boje ni ...

ovaj naš odnos više se i blizinom sve teže zove... nekad počinje ličiti na  nestajanje (moje)