nedostaju mi smiraji, slike i ljepote... tišina i riječi koje kllize same od sebe

nedostaju mi stihovi da u njih stavim sve čežnje bez bojazni

nedostaje mi muzika tipkovnice i kutak ispod svemira kamo sam se sakrila

nedostaju mi ljudi i riječi dovitljive do vrata nekih novih perspektiva

nedostaje mi sve što sam ikada napisala pa stavila u staklenu čahuru, pa razbila, pa otpuhnula...

i svaki od nekog imena iza kojeg sam se sakrila nastojeći da mi bude alter ego. ali nisam nikad mogla pobjeći od istoga.

srećom.

poželim da zatvorim vrata i ne pustim nikoga kroz njih ... samo na čas.

da otvorim prozor i pustim zrak u lice.

nema me...nestajem sve jasnije ostavljajuć tek otrcane misli ljudima oko sebe da se ne plaše... da vjeruju da sam tu.

a ja sam sve manja i koliko god nastojala obrisati prašinu sa sebe, kao da preda mnom vrebaju metlom i nanose novu.

i svako pitanje i svaki životopis već liče jedan drugome postajući bezlična masa u kojoj ne razabirem ni glasa, ni siluete, ni boje ni ...

ovaj naš odnos više se i blizinom sve teže zove... nekad počinje ličiti na  nestajanje (moje)

Jučer sam se opet uhvatila tipkovnice, no pomislih kako ne bi bilo u redu opet se okomiti na ponedjeljak. Ali već u jutarnjim satima, dođe i utorak pod nož. Utorak je apsolutno dan bez pravila u tjednu bez pravila. Načini na koji ga započinjem su apsolutno perverzni. Prije svega, samo negdje neka savjest opominje na postojanje studentskih obveza…a sve ostalo su slobodna strujanja misli u nebo iznad i kreveta i gomile papira i zgrada nasuprot moje…tapkaju po vrhovima grana do najtanjih vršnih… a onda polete Pokreću se note narodnjaka, novokomponovane glazbe…ili kako se već zove. A uvijek sam se branila da ja to ne slušam sebi za dušu, već ja to onako samo radi zabave. Ups, malo sam se okliznula ? očito se tu stvorila neka posebna ljubav, gotovo podzemne, ilegalne naravi…al što da joj radim. Nered koji bi trebalo pospremiti, cigarete koje bi trebalo ugasiti, peljare isprazniti, istraživanja koja bi trebalo provoditi…sve staje. Tako bi trebao po definiciji izgledati vikend, a ne utorak. Ali eto, bit će da sam se malo pogubila u danima. Od jučer nosim samo jednu misao u glavi Važno je ostati na nogama. Moje jesu malo umorne…i nestabilne s koljenima sumnjive otpornosti…ali sada mi je samo to bitno. i kad počnu kataklizmički rituali unutar tijela koji ako bi se opisivali slikom, tada bi to zasigurno izgledalo kao rušenje WTC-a. i kada krenu osmijesi razvlačiti se po usnama i kada počnu sustizati slike o vlastitoj veličini, ili one protkane stanjem samoprezira- čak i onda. Ostati na nogama, u svom tijelu, svojoj glavi i nositi na način da se makar izgura dan. Godina se privodi kraju. Nisam nikad bila nešto od retrospektivi pa vjerojatno neću postati ni sad. A čak i da pokušam, to mi ne bi pošlo za rukom jer od tolikog vrzmanja po bijelom svijetu, teško je pohvatati liniju življenja. No dobro, o njoj će se pričati…ili neće. Ali to za neke kasnije dane. U onome što dolazi vidim događaje kroz koje bi trebalo po svim uzusima kvalitetnog življenja proći… ali i one kroz koje bih voljela. Vratiti se opet u plavu svilu s dukatima na primjer. Ili tu i tamo u bazensku vodu da se tijelo vrati na svoje. Drugih velikih želja nemam…zapravo, učim se odmaknuti ih od sebe koliko je moguće jer one su uvijek veće od mene i ne bih se voljela naći (opet) pod njihovom petom… osobito od onih u koje su uključeni drugi ljudi. Što se njih tiče, putujemo zajedno. Pratim im korak, ako uspijem. Dolaze blagdani. Koliko mi znače, nisam nikad voljela javno govoriti. Nekako sam to nosila u sebi i nisam smatrala da se treba navoditi u životopisu ? Ipak, pomalo ih se pribojavam. Jer ne znam opet točno ni gdje ću biti, čak ni da ih osjećam u slatkom iščekivanju. Osjećam da me čeka samoća ovih posljednjih dana. Odavde će vjerojatno svi otići, vlakovi u kojima bih trebala biti će vjerojatno otutovati prije nego uopće nogom kročim na perone. Možda ću se tješiti time kako bi u to vrijeme valjalo biti produktivan, ali što će ostati od svega? Ne bih voljela sad čak ni razmišljati. Za sad neka svira nešto narodno… a jebiga, samo se ponašam prirodno ? Kissy kiss p.s. ova pjesma koja svira nije trebala biti danas na repertoaru, ali kako sam ju našla??? Čista sudbina ? ipak, da ne ostanete zakinuti za Seku Aleksić, evo i nje ?

Ponedjeljak, opet. Kiša- opet. Bol u rukama i grč u ramenima- opet.

Već bi život mogao i postati navika da mu glava s kojom ajde nekako probijam koridore dozvoli.

Ali neće vragulja.

Opet jedno od onih buđenja koje kao da mi ne pripada. a događa se svako toliko gdje god se našla. buđenje koje kao i bolje da se nije dogodilo u danu koji kao da i nije moj. a taj svoj još čekam.

a danas prošla me hunjavica neke sapunice. zamisliš da se oko tebe događa toliko toga, a ti zaštićena biljka koju su neki dobronamjerni ljudi polegli u kinderbet sa dovoljno visokim, zatamnjenim i punim pregradama. pa gledaš svijet samo preko sjena što se katkad, uz dobro osvijetljenje i natuknice od riječi, zaigraju na plafonu. ti zaključuješ što bi to sve moglo biti. ipak, ne provaljuješ pregradu jer za spoznaje koje ti same ne žele doći, nemaš snage.

oči su mi nabubrile. kao grah ostaviš da odstoji u vodi. tako i oči u suzama.

nije dobro plakati. pa se dogovaram sa sobom da to i ne činim, imala ili ne imala razloga... često ne imala (pod uvjetom da se diskvalificiraju oni razlozi nastali kao konkluzija mog sasvim specifičnog silogizma)

dogovorila sam se s cimericom da ćemo od svih psihičkih poremećaja odabrati maniju. ako se i depresija potkrade to neka bude čisto kao kad se glad potkrade gurmanu. neka, znat će bolje uživati.

s tim u skladu

ok...a sad ozbiljno. nakon kiše dolazi sunce, a nekad i za vrijeme. da je ljeto uživala bih. svjetlucava kiša bi padala, sunce bi sijalo, a ja bih u ljetnoj haljinici bosih stopala osvajala livadu. no, nije ljeto, ja nemam ljetnu haljinicu, stopala su mi ionako i pokrivena prehladna, u gradu nema ni blizu livade.

daklem, ako hoću kišu i neko zubato sunce gledati u suživotu u pogledu na metropolu, stvar je samo snage i onoga što uistinu cijeniš kao bitno.

a bitno je to da mi je stalo i da volim zavoljeti i voljeti... i svega se drugog čovjek može odreći. dan po dan razviti neke nove snage u sebi i susresti se sa životom u kojeg vjeruješ, iako je poprilično drugačiji od slike o njemu koju imaš u glavi.

uživajte u ovom ponedjeljku...takav je- kakav je... ali vaš je :)

nikad ga nisam vidjela tako pustog. i do sad nisam ni shvaćala koliko je prostran. poprilično osvježen jesenskom kišom, divan, prost gradski pejzaž.
prešetala sam ga uzduž i popreko, gacala po lokvama i na koncu zavukla se u tople prostorije mokra do kože jer koliko god kišobrana imala, splet okolnosti gotovo uvijek dovede do toga da stršim među osviještenim i odgovornim pukom svojom kiši izloženom i ogoljenom pojavom.
pomalo sam od umora dezorijentirana, a kada bih pomislila kamo još sve danas moram ići, učini se da dan nema kraja. ipak, smijem se.
ajde neću se bahatiti treminologijom tipa: sreća, zadovoljstvo... al nek se samo uzme za zapisnik da mi se pod rukama kao zrnca svile ugnijezdio optimizam opuštajući svoje slatke mirisne i prstima podatne arome
a nisam baš navikla. i koliko se svim životnim snagama borila da je važno biti prirodan, ne bi mi uspijevalo... ali kad dan uzme svoje i provuče kroz sito i rešeto, u onom baš surovom umoru što počinje lagano žariti mišiće, kao da ostane bitno
pa slegneš ramenima na pokušaje da mijenjaš ljude oko sebe... uključujući i svoju malenskost
govoriš manje, djeluješ više... a neke riznice sjećanja više ne prevrćeš
niti one božje usude poslane baš u tvojoj koljevci rođenja
i samo na jedan korak se osjetiš bliže... bliže sebi
i vidiš da u tom društvu i nije tako loše. i poželiš čak da mu i čuvaš leđa ako se spotakne o svoje gluposti i ustane bar trunčicu mudriji
...
zatvaram vrata stana i jugo raznosi miris omekšivača... raspjevana sam u sebi, i da nisam ni svjesna usne šapuću stihove, kukovi migolje u dukate nanizane po svili u neku zemlju gdje je sve lako
a stvarnost ostaje takvom... vjetrovitom, kišovitom, i unatoč svemu blagonaklonom za snove.
može se i jedno i drugo... samo polako... trebalo je dugo da shvatim da ni na što ne mogu računati osim dana u kojem sam se probudila
... znam da svi obožavate glazbu na blogovima, a osobito ako ih otvorite par i ne daj Bože, ako pritom još imate uključeno nešto privatno na playeru... pa kad to sve propjeva u glasu...mmm, za prste polizat...ne znaš kojeg da prvog hvataš da ga ugasiš :)
ali eto, i to je dio jednog blog identiteta, ne zamjerite :) dok ne dođem do vlastitog računala, poslužit će i youtube.
samo za vas i za duge zimske promenade:

Ne diraj u ovo žirje

Gnjecavo i trulo u hladna jesenska jutra u šumi povučenoj u svoje blato

Soba mi je nalik na onu iz poprilično crvenog špageti vesterna

Groteskna, moglo bi se reći

Mira ni za lijek

Nešto me mrsko gleda kroz prozor i ne mili mu se probijati kroz prašinu

A ja se spajam s krajolikom… moralo bi se sve prozračiti i dubinski zahvatiti da bi mi se vidjele oči makar

Sinoć me jedna žena upitala da zamislim prometni znak.

Zavoj udesno

Duga jedna vožnja nekom jednoličnom vožnjom od 50 na sat sa blagim zavojem udesno baš bi mi godila…

I tako ići satima po osvijetljenom gradu dok ne pobacam kolorit misli u foldere kamo pripadaju pa dođem do sebe

A doma je jako lijepo. I toplo. Tu se smije plakati i smije se smijati

Ali ne smije boljeti

Ne smije stezati ovako u prsima

I probadati naizmjence mjenjajuć oštrinu

Doma bi se čulo mnogo toga

Sve se smije…osim JEKE. Jeka se ne bi čula

I svakojakim bojama bi mogli farbati zidove

I ne bih mogla nikako, baš nikako postati daltonist

A ovdje- sve se izobličuje…

Nastanjuju se tuđe asocijacije života kraj kojih se sama sa sobom svađam pa u trenutcima lucidnosti bacam u krcate ormare

ipak, prostora je sve manje

a jedino dobro što sam odlučila i vremena će biti sve manje do lansiranja IZ orbite….

Pijesak je počeo curiti…

Utrka je počela. U ciljnoj areni možda me ne bude pa će me služba održavanja samo pokupiti špahtlom po stazi

(Iako mi moja manična strana daje razloga da u to čisto sumnjam…pih J )

nisam toliko troma da bih mogla prekrižiti ruke iza navučenih zastora u nekom neurednom krevetu, na nekoj postelji s ustajalim suzama noći

nisam ni toliko turobna da bih se sakrivala od bjeline snijega ili da bih se možda baš u nju zamela

nisam opet ni toliko naivna da bih gutala prazne dane tješena kako nije gore

nisam ni toliko hladna da se ne bih nadala, da mi ne bi koža bridila od silne čežnje što se pod nju uvukla, glas parao od žudnje

i sad trčim po cesti, smijem u toplini, plešem pred san... plačem u tramvaju dok nitko ne gleda u onom zavojitom dijelu stješnjena u harmoniku kretanja pod nekim čupastim šeširićem i tamnom kosom boje kestena skupljajuć perlice ispod oka na dlan

što mi se uopće događa? ne znam... dogovaram se sa sobom iz časa u čas

i samo ispod svega ovoga nadam dok pogledavam pahulje u vrtlogu iznad Savske da se to veze neki dobar smislen goblen ;)

dragi moji, ugodna vam ova sniježna nedjelja. zavucite se u topli separe nekog finog kafića s lijepim pogledom ili ukradite vrijeme od sviju pa bezobrazno guštajte u krevetu dok vas sutra iz njega ne istjera

budite hitri, vatreni...ili meki, topli i uspavani

ma kakvi god- samo prirodni

u posljednje vrijeme baš sam glasna

izričem glasne i jasne rečenice s predahom tek tolikim da bih mogla nastaviti dalje

govorim puno, toliko da u dan ne stane pa nastavljam u snu

ili u vlaku ako mi glava slučajno klone uslijed opetovanih vožnji

govorim jer ako ušutim, osviještavam rušenje...glasnije i tuplje od bilo čega što bih mogla izreći

i šaljem s.o.s. signale kroz vješto probrane riječi

i opet- nije dovoljno

tužna sam

niti toliko ljuta koliko tužna i samo čekam da se odvali brana ispod zjenica dok se sve u soli ne očisti pa da usnem bolnih podočnjaka

čašćena sam riječima... razumijem, lijepa si, draga si, super si mi... nedostaješ mi...verbalnim interesima

samo riječima-

ni trunkom tuđeg sjećanja

niti pitanjem, samo konstatacijama

niti vremenom

niti stvarnošću

da se pitam zašto? znam već nekoliko isprobanih odgovora: Božja pravda, ili ljudska? dugo uzgajanog pognutog pogleda same pred sobom?

zašto? ni ne trudim se odgovoriti

jednostavno, tužna sam :(

Možeš biti tečna i izlivna kao vanilija u lučicama

Gusta pod jagodicama

I mirisna već na kratak udah

Dobra… uskladna i usklađena

Suglasna s danima kroz koje se migoljim

i dostatna

prilagodljiva svakojakim oblicima koje oblikuje neodlučni vjetar

samo … da nije nekog kamenja svezanog ti za očnjak i zabačenog u podnožje tijela

da nije tako jako nikotina kojeg ubrizgavaš nekim zalutalim presudama  ili tako slabih neurona koji ti podrhtavaju pri svakom doticaju kože

da nije pogleda pognutog u zemlju i riječi punih obzira

da nije umora u koljenu i nesanice u oku

da nije tuge i zaostale jeke koja ti kroji sliku u zrcalu

da nije… možda bi ljepše vezla one dijelove svijeta kojima kročiš

Lijeno se vučem uskom sobom žutih i ružičastih zidova pažljivo birajući glazbu

Znam ako zaigra sitnije mogla bi me ponijeti euforija a za dosizanje svog plafona- prerano je

Jer koliko je moguće trebalo bi ostati u formi normalnosti ili neke srednje struje života

Držati puls kako bi bio dovoljno brz za snove i dovoljno spor za stvarnost

Da se inatim, prepirem ili zazivam božju pravdu- više nije potrebno

navodno to postaje stvar odrastanja

ne sluti ni na dobro ili loše

ne sluti se uopće…samo, događa se

//

i mogli bismo

crnim šeširom dražiti vjetar noći

cigaretom mrak

 a suknjom sitne vezove ornamenta

tek tako… da se malo zakuri u podnožju zgrčene duše ;)  

Tose Proeski - Zhe...

Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi
bez starih drugova i ovih nakaza sto su me stalno pratili
da te bar mogu poljubiti bez losih sjecanja na hladna proljeca
bez slike stradanja sto se bas na nas zalijepe

 
Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donijeti
pa te poljubiti, al' toga nema i ne postoji
da se bar mogu zaljubiti u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru tako da dolje ne vidim

Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane